Foto: Lomo-Cam, Flickr

Postoje samo dvije vrste ljudi na svijetu. Prvi s većom ili manjom dozom gađenja odbacuju makar i najmanju pomisao da bi plemenite kovine jednom u budućnosti mogle (ponovno) postati međunarodnim sredstvom trgovinske razmjene. Drugi na tu istu misao gledaju zdravom radoznalošću, a ponekad čak i neskrivenim interesom.

Očito je u koju skupinu osobno pripadam. Ipak, bez namjere da (ovaj put) budem gorljivi zagovornik srebra i zlata kao svjetske valute, htio bih s vama podijeliti par informacija iz povijesti koje su meni pomogle u odabiru strane.

“Nešto”

Da bi ljudi vjerovali u valutu (kunu, euro, dolar itd), trebaju vjerovati da iza te valute stoji “nešto”.

1) Slučaj “Marković”

Ako se sjećate, kad su narodi i narodnosti SFR Jugoslavije izgubili vjeru u tadašnji dinar i hiperinflacija se rasplamsala, Ante je Marković predstavio stabilizacijski plan “1 njemačka marka za 7 dinara”. I tada je inflacija naglo zaustavljena. (Da bi to mogao napraviti, morao je imati “nešto”, i imao je. Imao je nešto rezervi njemačkih maraka u trezoru, pa ih je i iskoristio za učvršćenje vjere u tadašnji dinar.)

No, učvršćenje Markovićeva dinara nije dugo trajalo (najprije je dinar devalvirao na 13 a onda je otišao u vječnost) zato jer je štamparija Narodne banke Jugoslavije na Topčideru krenula s tiskanjem, i to zato jer joj nije naređivao Marković nego Milošević. To se onda kasnije izrodilo u svjetski hiperinflacijski rekord što su ga Srbi i Crnogorci postavili u Miloševićevoj Jugi, ali to nas ovdje nije briga, jer smo mi krenuli malo drugim putem.

2) Slučaj “Valentić”

Ako se još dodatno sjećate, i hrvatski je dinar u vrijeme Valentića bio na rubu hiperinflacije, i onda je Valentić predstavio stabilizacijski plan “1 njemačka marka za 4444 hrda”. Bilo je to vrlo smjelo od njega, jer nismo baš imali puno maraka, ali ono što smo imali, čovjek je opet dobro iskoristio.

Uskoro su ljudi i banke shvatile da je 4444 previše i tečaj je začudo počeo padati, polako, polako, sve do ispod 4000, i zaustavio se negdje između 3700 i 3900. Varaždinska je banka prva prozrela igru, pa je prva ponudila manje hrda za više maraka, i stvorio se red za kupnju u njihovoj poslovnici na Jelačić placu u Zagrebu, Varteks, prvi kat. Poanta je: Valentić je imao “nešto” čime je zaustavio inflaciju.

3) Slučaj “Marka”

Ono što je njemačka marka potkraj 80-tih bila SFRJ dinaru i početkom 90-tih hrvatskome dinaru (“nešto” čime se može zabremzat inflacija), to je od kraja Drugoga svjetskog rata naovamo njemačkoj marci bio američki dolar. Rezerva “nečeg” na čemu se temelji čvrstoća njemačke valute.

Netko će reći: “Nije istina, čvrstoća njemačke valute temelji se na kapitalu i proizvodima što su ih vrijedni i marljivi Nijemci stjecali kroz desetljeća.” Možda, ali ne treba zaboraviti da nakon II. svjetskoga rata vrijedni i marljivi Nijemci nisu imali ništa, čak ni gaće na štapu, a cijela im je zemlja izgledala kao Vukovar krajem 1991.

Duboko u korijenu njemačke marke zapravo je američki dolar. Istina je da su ga Nijemci de facto prerasli u drugoj polovici 20. stoljeća. Ali činjenica je i da se struktura i osnovica ne samo njemačke nego i većine drugih svjetskih valuta zapravo posredno ili neposredno zasniva na američkom dolaru.

4) Slučaj “Zlato”

A zašto su sve te nacije i sve te valute zasnovane na američkom dolaru? Zato jer su Ameri u trenutku završetka II. svjetskog rata u svojim trezorima imali dvije trećine svih zaliha svjetskoga zlata. A imali su ga zato jer su nacije zahvaćene ratom kupovale tijekom rata od Amera što im je trebalo, jer same nisu proizvodile. Čime su kupovale? Svojim zlatom! I tako malo po malo, ostadoše bez zlata svi osim Amera.

A onda kad je završio rat, Ameri su rekli ovako: mi ćemo naš dolar učiniti konvertibilnim u zlato, a vi onda “naslonite” sve svoje valute na dolar, i to će vam biti kao da ste svoje valute naslonili na zlato. Tako je američki dolar postao “as good as gold” (dobar poput zlata).

Izgubljen slučaj

Kad su Ameri proglasili svoj dolar “as good as gold” dali su časnu titovu pionirsku riječ da neće tiskati dolar kao da je dinar na Topčideru. Ali kao i svaka časna titova pionirska riječ koja se odnosi na tiskanje novca, ni Ameri nisu uspjeli izdržati iskušenje. I tako su malo po malo izmicali obavezi da dolar bude konvertibilan u zlato, sve dok 1971 predsjednik Nixon nije zabio posljednji čavao u lijes dolarske konvertibilnosti.

Čini se, međutim, kao da ljudi diljem svijeta to nisu baš zamijetili (možda jesu u umu, ali nisu u srcu), pa su i dalje američki dolar nastavili smatrati “as good as gold”. I tako mi danas zbog toga imamo naftu koja se kupoprodaje isključivo u dolarima, zlato, srebro, i još štošta. Nacionalne banke čuvaju svoje rezerve u dolarima (a one koje, poput Hrvatske narodne banke, rezerve čuvaju u nekoj drugoj valuti, ta “druga” valuta je gotovo bez izuzetka “naslonjena” na američki dolar).

Za to vrijeme, Ameri su poludjeli. Tiskaju dolare k’o da jutro neće svanuti. I čini se kao da nemaju namjeru stati, što znači da će povući u crnu rupu hiperinflacije sve nas zajedno koji se posredno ili neposredno naslanjamo na dolar.

***

I zato je važno ako ne ulagati u srebro i zlato, a ono barem znati što se događa u svijetu globalnih financija. Jer ako to ne budemo pratili, bojim se da bismo se jednoga jutra mogli probuditi u svijetu potpuno drugačijem od onoga koji smo ostavili prije nego što smo zaspali.