Baš kada pomislim kako sam vidio sve hrvatske grozote na području ulaganja u plemenite kovine, pred očima mi pukne novi užas.
Već sama činjenica da hrvatska država svojim građanima za uvoz zlata naplaćuje 58 posto poreza kvalificira nas da budemo u neslavnome društvu zemalja poput Sjeverne Koreje, Kube, Zimbabvea i Bjelorusije. (Podsjećam, u zemljama Europske Unije na investicijsko se zlato plaća nula posto poreza.)
Marihuana, kokain, heroin
Tu poziciju naši su zakonodavci dodatno učvrstili u kaznenome zakonu koji nas upozorava da bismo mogli završiti i do tri godine u zatvoru ako “protivno propisima” prodajemo ili kupujemo zlato. U redu, shvaćam, kršenje zakona veliki je grijeh i to valja sankcionirati, ali zašto izdvajati zlato? Čemu ova plemenita kovina može zahvaliti da se spominje baš ondje? Zar i dionice Podravke, primjerice, ne bi zasluživale spominjanje u kaznenome zakonu? Ili stadionska rasvjeta za NK Osvit iz Đelekovaca?
Siguran sam da bi dovođenje Podravkinih dionica ili reflektora u istu ravan s marihuanom, kokainom i heroinom ostvarilo puno više koristi. Uostalom, u Hrvatskoj postoji vrlo živo tržište dionica i tržište reflektora pa njihove aktere možete ganjati do mile volje i zatvarati ih kad god zaključite da su zaslužili.
Budući predsjednici države i vlade
Tržište investicijskoga zlata, međutim, ne postoji. Ono je suludim zakonodavstvom ubijeno u začetku, tako da nema ni poduzetnika na koje bi se gorespomenute odredbe kaznenoga zakona mogle primijeniti. Šteta! To znači da će budući hrvatski predsjednici države i vlade, budući župani i gradonačelnici, nakon što odgule svoje uzničke dane u Lepoglavi ili Remetincu dolaziti iz svijeta ulaganja u dionice i instaliranja rasvjete na nogometnim stadionima, a nikako iz svijeta plemenitih kovina.
No, dobro, sveg tog horora bio sam svjestan i do sada. Plemenite kovine iz nekog meni potpuno nepoznatog razloga u Hrvatskoj se tretiraju jednako kao ili čak gore nego droga. Zapravo lažem, razlog mi nije “potpuno nepoznat” nego je toliko očajno nepravedan i nepošten, da mi ga je teško prihvatiti kao istinu. Sve do prije neki dan tješio sam se: “Ne budali, Ivane, i ne konstruiraj u glavi mračne zavjere.”
Kratki, mali, četrnaesti stavak
A onda sam naišao na jedan kratki, mali, slatki, četrnaesti stavak članka 101. Zakona o investicijskim fondovima koji kaže: “Otvoreni investicijski fondovi s javnom ponudom ne smiju ulagati u plemenite metale niti u vrijednosne papire ili druge instrumente izdane na temelju plemenitih metala.”
Bila je to točka na i, višnja na vrhu voćnoga kupa sa šlagom. Čemu služe investicijski fondovi? Njihova jedina svrha i smisao jest da malim ulagačima omoguće pristup tržištu vrijednosnih papira. Velikim igračima fondovi nisu potrebni. Oni svoj novac ionako bez posrednika ulažu u dionice, obveznice, zlato… Dovoljno im je skočiti do Brežica ili Ilirske Bistrice (o Austriji ili Švicarskoj da ne govorim), i kupiti plemenitih kovina koliko im srce želi.
Zabrana hrvatskim investicijskim fondovima da ulažu u zlato, srebro, platinu i paladij služi samo jednoj jedinoj svrsi. A to je da male ulagače što više udalji ne samo od plemenitih kovina, nego i od bilo koje mogućnosti razumijevanja goleme važnosti što ih plemenite kovine imaju u portfelju svakog ulagača.
Prilagodba europskome zakonodavstvu
Tko je pisao sve te hrvatske zakone? Želim njihovo ime i prezime! Jesmo li ih prepisivali? Ako jesmo, odakle? Jesmo li ih prenijeli iz jugo-zakonodavstva? Ili smo slušali “savjetnike sa zapada”? Tko ih je slušao, kada i zašto? (Shvaćate li napokon moj neodoljivi osjećaj mračne zavjere?)
Hrvatska će morati prilagoditi svoje zakonodavstvo europskome. Proces prilagodbe je u tijeku. Europska Unija od svojih članica izričito zahtijeva da na investicijsko zlato ne naplaćuje nikakve poreze. Također, u Europskoj je Uniji potpuno nezamislivo da bi se investicijskim fondovima branilo ulaganje u plemenite kovine. Kada će takve gluposti prestati tolerirati u hrvatskom zakonodavstvu?