Zgrada Njemačke središnje banke u Frankfurtu
Foto: Christoph Bergmann, Flickr

Veliki dio zlatnih rezervi njemačke središnje banke već se desetljećima nalazi pohranjeno u inozemstvu, i to u Sjedinjenim Državama, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Politika alociranja zlata izvan Njemačke bila je opravdana u doba hladnoga rata, budući da su Nijemci bili u stalnome, većem ili manjem strahu od invazije s istoka. No, nakon što je hladni rat završen, postoje sve manji razlozi zbog kojih bi njemačke zlatne rezerve – koje su po veličini druge u svijetu, odmah iza američkih – trebale biti pohranjene izvan njemačkih granica.

Stoga je u Njemačkoj pokrenuta građanska inicijativa da se većina od ukupno nešto više od tri tisuće i 390 tona zlatnih rezervi Njemačke bundesbanke vrati natrag u domovinu. Premda je njemačka središnja banka u početku odbijala prihvatiti zahtjeve javnosti, zbog snažnoga pritiska Nijemaca ali i domaćih medija, u siječnju 2013. godine guverneri banke ipak su donijeli službenu odluku da se iz Sjedinjenih Država dopremi 300 tona zlata, a iz Francuske 374 tone. Zanimljivo je, međutim, napomenuti da je njemačka središnja banka u dogovoru sa svojim saveznicima pristala da se navedena količina u Njemačku dopremi postupno, u razdoblju od sedam godina.

Sedam godina za povratak

Informacija da se zlatne poluge u vlasništvu njemačke države neće moći preuzeti odmah, pojačale su interes njemačke javnosti za temu repatrijacije zlata. Počela su se postavljati opravdana pitanja zašto je Sjedinjenim Državama i Francuskoj potrebno čak sedam godina da Njemačkoj vrate relativno malu količinu zlatnih rezervi. No, budući da su te dvije zemlje s Njemačkom definirale čvrstu i jasnu dinamiku isporuke iz godine u godinu, javnost je nakratko bila umirena.

Prema toj dinamici isporuke, Sjedinjene Države i Francuska trebale su do početka 2015. godine isporučiti prvu količinu od 150 tona zlata, a potom do kraja 2020. godine preostalih 524 tone. No, prema svemu sudeći, njemačke su saveznice koje drže njemačke zlatne rezerve prilikom ugovaranja dinamike isporuke u džepu držale figu. U 2013. godini, naime, do sada je u Njemačku iz te dvije zemlje stiglo svega 37 tona zlata, što je daleko ispod plana. Analitičarima je osobito zapela za oko činjenica da isporučeno zlato nije u polugama koje su izvorno bile predate na čuvanje Sjedinjenim Državama i Francuskoj, nego je riječ o potpuno novim, svježe izlivenim polugama. To znači da stare njemačke poluge iz nepoznatih razloga više nisu raspoložive, te da ih je trebalo ponovno proizvesti.

Njemačka središnja banka krši obećanje

Njemačka je središnja banka u međuvremenu odustala od prvog dijela plana isporuke prema kojem su SAD i Francuska do početka 2015. godine trebale Njemačkoj predati 150 tona njezinih vlastitih zlatnih rezervi. Ipak, dogovor oko isporuke ukupno 674 tone do 2020. godine još uvijek nije službeno doveden u pitanje.

Poslovne novine Handelsblatt 6. veljače ove godine objavile su veliki članak o repatrijaciji njemačkoga zlata pod naslovom “Šutnja je zlato” u kojem postavljaju vrlo zabrinjavajuća pitanja vezana uz taj proces. Posebno je zabrinjavajuća činjenica da Njemačka središnja banka krši obećanje što su ga njezini predstavnici dali u parlamentu da će 150 tona zlata svakako pristići iz Sjedinjenih Država u Njemačku do 2015. godine. Međutim, u 2013. godini iz SAD-a je stiglo svega pet tona zlata, uz najavu da će u 2014. pristići još 30-50 tona, što je jedva trećina dogovorenih količina!

Zanimljivo je, također, spomenuti da je u razdoblju između 2000. i 2002. godine Njemačka središnja banka po hitnome postupku prebacila gotovo tisuću tona njemačkih zlatnih rezervi iz Velike Britanije u Frankfur, i tada se hvalila brzinom i ekspeditivnošću. Danas, međutim, kada su znatno manje količine zlatnih rezervi trebale biti isporučene u znatno dužem razdoblju, Njemačka središnja banka šuti o razlozima za takvu bolnu sporost.