Sven Sambunjak urednik je portala Srebrozlato.com i Zlatnici.com, te neovisni konzultant za investicijsko zlato i srebro Plemenit.com
Možda će me mnoge poslovne žrtve i “žrtve” Ivice Todorića žestoko kritizirati zbog ovog teksta, no vlasnik Agrokora za mene je istinski heroj. Svoj je poslovni imperij stvorio na prostoru gdje poduzetnički kruh ima najmanje duplo više kora nego što ga ima mornarski. U takvim okolnostima, njegovu kupnju Mercatora, najvećeg slovenskog trgovačkog lanca i jednog od najvećih u regiji, trebali bismo slaviti kao hvalevrijedan poslovni uspjeh njega i njegova tima. No, to ne činimo. Zašto?
Zato jer smatramo kako Ivica Todorić nije ništa drugo nego samo jedan najobičniji kriminalac, u rangu Ive Sanadera i Janeza Janše, ili još bolje Miroslava Kutle i Igora Bavčara, samo što Todorića do sada još nisu uhvatili na djelu, ili pak možda jesu, ali ga se državni organi ne usuđuju procesirati. Na to vam ja moji dragi čitatelji mogu reći samo jednu jedinu riječ. A ona nije za javnost.
Smatrate li kako je Ivica Todorić u stanju savršeno prikriti svoj “zločin”, dok istovremeno svoj kriminal nije uspjela prikriti cijela plejada drugih živućih i preminulih likova s regionalne političke i gospodarske scene koji su bili procesirani unatoč tome što su bili dobro potkoženi i politički povezani? Ako tako smatrate, to zacijelo znači da sa svojim razmišljanjima živite u zemlji malih letećih medvjedića.
Lik s bijelim šeširom
To ne znači kako smatram da vlasnik Agrokora uvijek i u svakom trenutku poštuje svako slovce i svaki zarezić svakog zakončića i propiščića. Dapače. Ako bilo tko od vas koji ovo čitate možete za sebe reći kako nikada, ni jednom u životu niste učinili ništa u neskladu s pravilima što su nam ih nametnuli vlastodršci glas(ov)anjem u parlamentu, izvolite prvi na Todorića baciti kamen.
To također ne znači ni da smatram kako je policijski i pravni sustav savršen, besprijekoran, te da će promptno i nadasve učinkovito reagirati čim Todorić, jelte, prvi puta pokuša učiniti neko (zasad tvrdim nepostojeće, ali tko zna) kriminalno djelo. Ne, upravo suprotno. Baš poput vas, i ja smatram kako je policijski i pravni sustav i u Hrvatskoj i u Sloveniji temeljito bespovratno izgubljen za bilo kakvu sustavnu pravdu i pravednost.
Razlog zašto tako samouvjereno tvrdim da je Ivica Todorić hrvatski lik s bijelim, a ne s crnim šeširom vrlo je jednostavan. Smatram kako je najbolji i najdjelotvorniji način za otkrivanje i iskorijenjivanje kriminala u tmurno doba posvemašnjeg rasapa birokratiziranog i neučinkovitog pravnoga sustava – pustiti kriminalce neka se međusobno sami potuku. Doslovno i preneseno.
U tom pogledu, Ivica Todorić ispit je položio i nastavlja ga polagati s uspjehom. Za razliku brojnih drugih likova hrvatskog i slovenskog političkog i gospodarskog zoološkog vrta, Ivica Todorić uspio je opstati u vrlo različitim klimama, uspio je stajati na vrlo različitim vjetrovima i rasti na vrlo različitim tlima.
Bio je uspješan u doba socijalizma, u doba tranzicije, u doba tuđmanizma, u doba račanizma, u vrijeme rasta gospodarstva, u vrijeme pada gospodarstva, prije Europske Unije i sada, nakon što smo u nju ušli. I unatoč tome što je na svakoj prijelomnici imao mogućnost nastradati – on nastradao nije. Štoviše, postajao je sve jači.
Ako smatrate kako to dokazuje dubinu i širinu njegove umreženosti, sjetite se žbira Perkovića. Njemu mreža nije pomogla.
Zašto onda, pobogu, takva nesnošljivost prema Ivici Todoriću?
Zato jer je Ivica Todorić crv koji uspješno ruje po (našoj) hrvatskoj i (njihovoj) slovenskoj podsvijesti, i time nas dovodi do živčanog ludila. On se ondje snalazi bolje nego u svome dvorcu u zagrebačkom predgrađu Šestine. Jedan od najlukrativnijih Todorićevih otkrića u toj septičkoj jami neosviještene kolektivne stvarnosti jest izrazito izražen osjećaj zavisti i jala brojnih malih ljudi. Todorić obilno i uspješno već desetljećima izvlači goleme koristi iz tog osjećaja. I ne samo to, naša zavist i jal štite ga od nas samih.
Propast u roku od nekoliko dana
Kada bismo prestali obraćati pozornost na Ivicu Todorića i na sve ono čime nas je obdario njegov poduzetnički genij, on bi propao doslovno u roku od nekoliko dana. Zar moramo kupovati svoju spizu i špeceraj u Konzumu ili Mercatoru? Zar moramo piti Jamnicu i jaja pržiti na Zvijezdinom ulju? Zar moramo lizati Ledovu Snjeguljicu? Tko nas tjera da svoju kiflu umačemo u njegovu majonezu? Ima i drugih trgovačkih lanaca, i drugih mineralnih voda, i drugih suncokretovih ulja, i drugih sladoleda. Ali ne, mi smo se napenalili na njega, i ne puštamo.
Da se razumijemo. Ovo nije poziv na bojkot proizvoda iz Agrokorova portfelja. Kao što rekoh na početku, Ivica Todorić moj je poduzetnički heroj. Osim toga, smatram kako je Jamnica bolja mineralna voda nego, recimo, Knjaz Miloš. No, to sam samo ja. Moja je poanta sasvim druga. Ivica Todorić u ovoj jadnoj i napaćenoj zemlji možda jeste problem, ali je daleko, daleko manji problem nego što su to neki drugi problemi. Smjerno predlažem da na vrh liste stavimo i ondje držimo političare sve dok ne postanu barem kao Todorić, hvala. Todorić možda prazni domaći proračun primanjem državnih poticaja, ali ga i puni plaćanjem poreza. Političari ga samo i isključivo prazne. I pri tom nas, ni krive ni dužne, još i zadužuju. Istina, Todorićev poslovni imperij dužan je k’o Grčka, ali ja s tim dugom nemam apsolutno nikakve veze. Baš me briga. To, međutim, nije slučaj s politički stvorenim državnim dugom.
Slažem se i s time da vlasnik Agrokora obilno koristi poluge koje mu je u ruke dala katastrofalna, samoubilačka i neodgovorna gospodarska politika većine dosadašnjih vlada, politika koja je ovaj napaćeni i obespravljeni narod dovela do ruba uništenja. No, kada bi te poluge Todoriću iz ruku bile oduzete, kladim se da bi se Todorić – baš kao i uvijek – opet poduzetnički snašao. Možda bi svoj poslovni imperij morao žestoko restrukturirati, možda bi obujam poslovanja morao privremeno smanjiti, no siguran sam da bi čak i bez sljubljivanja s državom na način kao što je sljubljen danas Ivica Todorić bio uspješan poslovni čovjek.
A možda griješim. Možda sam u krivu. Predlažem s toga da kroz politički proces pokrenemo akciju ukidanja svih državnih privilegija koje Ivica Todorić ima u svojem poslovanju, pa da vidimo. (Problem je samo u tome što bi naša zavist i jal željeli da to učinimo samo za njega, a ne za sve jednako. Ali to je već tema za drugi tekst.)
