Kolumnu piše: Alasdair Macleod

Roditelji će vam reći da ih najteža pitanja ponekad pitaju upravo njihova djeca.

Ovo je popis nekih, naizgled nevinih pitanja, smišljenih za ekonomiste, novinare, financijske komentatore i središnje bankare. Ova pitanja otkrivaju proturječnosti u njihovim ekonomskih uvjerenjima.

Najučinkovitije ih je koristiti kombinirajući empirijske dokaze i jednostavnu, nedvojbenu logiku. Iako je pozivanje na ekonomsku teoriju minimalno, osoba koja odgovara na postavljena pitanja će u svim ovim slučajevima morati prezentirati valjano teoretsko opravdanje svojih odgovora, koji su zapravo samo nešto malo više od neutemeljenih pretpostavki.

Za ispitivača je najbolje da se pretvara da nema nikakvog znanja o ekonomiji jer će upravo na taj način najbolje razoružati protivnika. Izbjegavajte postavljanje pitanja koja sadrže išta više od obične elementarne logike. Vjerojatno ćete dobiti nekoliko odgovora na svoja pitanja prije nego li shvate da su se našli u problemima i odbiju odgovarati na daljnja pitanja.

Ovih devet pitanja najbolje je postavljati u prisustvu svjedoka, dodajući tako još više nelagode osobi koja na njih mora odgovoriti. I novinari i financijski komentatori, koji svoj kruh zarađuju bezumno reciklirajući tuđa uvjerenja, u jednakoj mjeri mogu biti izvrsna zabava za ispitivača.

Igra je jednostavna: mi znamo da je makroekonomija izmišljotina od vrha do dna, a cilj nam je razotkrivanje istine. Ako smo u mogućnosti, možemo dodatno otežati posao osobi koja odgovara dodajući neku njegovu raniju izjavu ili članak kao predgovor pitanju, primjerice: “Prošlog tjedna izjavili ste da je…”.

Svako pitanje popraćeno je komentarom.

1. Kako poboljšati gospodarske izglede kada monetarna politika uništava bogatstvo obezvrjeđujući zaradu i ušteđevine ?

Središnji bankari i financijski komentatori uvijek rado ukazuju na navodne zasluge monetarne ekspanzije, ali nikada nisu spremni priznati pravi trošak tih politika. Ako sugovornik prilikom odgovaranja krene s okolišanjem, možete mu dodatno otežati situaciju navodeći da su i Keynes, i Lenjin, ali i Friedman bili složni da devalvacija smanjuje bogatstvo građana. Kada odgovaraju na ovakva pitanja, političari često koriste razne izlike te prebacuju odgovornost na središnje banke kao odgovorna tijela za monetarnu politiku. Argument u prilog devalvaciji oslanja se na zavaravanju svih ljudi jedan određeni dio vremena, potičući ih kroz niže kamatne stope na potrošnju umjesto na štednju. Međutim , smanjenje vrijednosti novca postalo je stalna i neprekinuta praksa, umjesto da se koristi za kratkoročno popravljanje ekonomije.

2. Zašto mislite da vam ciljanje neprekidnog rasta opće razine cijena daje za pravo da zanemarite činjenicu da bi cijena trebala biti određena odnosom ponude i potražnje?

Jednostavno rečeno, prema teoriji cijena, više cijene smanjuju potražnju, dok je niže cijene stimuliraju. Da bismo to dokazali, samo treba pogledati kako se kreću cijene elektroničkih uređaja ili cijene u industriji podataka. Dovoljno je pogledati što se događa s bilo kojim proizvodom kojega prodavač odluči ponuditi s popustom kako bi ga prodao. Zbrku oko formiranja cijena možemo jasno vidjeti kada promatramo odgovor ekonomista na smanjenje cijena energije. Za razliku od pada cijena ostalih dobara, smanjenje cijena energije je poželjno jer potrošačima navodno ostavlja više novca kojeg mogu potrošiti na neke druge stvari. Uživajte u naknadnim pokušajima da se opravda nemoguće. Sugovornik bi mogao spomenuti životinjske duhove (eng. animal spirits) kao bijeg od pravog odgovora, ali upravo je to tema sljedećeg pitanja.

3. Što su “životinjski duhovi” i kako ih mjeriti?

Životinjski duhovi, pojam koji se zapravo ne može točno definirati, trebao bi predstavljati odraz povjerenja potrošača. Međutim, njegovo povećanje može označavati samo promjenu u ukupnoj preferenciji prema kupnji dobara nasuprot zadržavanju novca. Pokretač ovog fenomena najčešće je rastući strah od smanjenja kupovne moći novca, a ne potrošačka pohlepa. Upravo je to put prema hiperinflaciji. Ako politika uspije u promoviranju takozvanih životinjskih duhova, ishod je nemoguće držati pod kontrolom bez podizanja kamatnih stopa do razine koja će urušiti ekonomski sustav. Životinjske duhove nemoguće je kvantificirati zato što su kao sama ideja loši.

Spominjanje životinjskih duhova oduvijek je samo isprika za efekte koji se ne uklapaju u ekonomske modele. Cijela priča o životinjskim duhova zapravo je priznanje da je matematička obrada ekonomije fundamentalno manjkava.

4. Ljudi obično vjeruju da pad vrijednosti valute stimulira proizvodnju. Ako je ta pretpostavka točna, kako je moguće da su se Japan i Njemačka u poslijeratnim godinama razvili u najjače ekonomske sile unatoč činjenici da su njihove valute jačale u odnosu na domicilne valute država s kojima su trgovali?

Ovaj podatak trebao bi zbuniti sve mainstream makroekonomiste, osim nekolicine u Njemačkoj, koji su ostali vjerni zagovaranju uporabe novca koji ima pokriće. Dok su se njemačka i japanska ekonomija uspješno razvijale, Velika Britanija je aktivno oslabljivala funtu, Francuzi franak, a Talijani liru s ciljem da im ekonomija bude konkurentna. Oslabljivanje valute nije dalo željene rezultate. Nadalje, od kada je Japan, nakon financijske krize u 1990., prihvatio Keynesianizam, njihovi su ekonomski rezultati znatno oslabili. Vrijeme je da se istina iza ovih činjenica razotkrije.

Alasdair Macleod

5. Prema dosadašnjim iskustvima, državne intervencije u gospodarstvu pokazale su se kao neuspješne. Zašto i dalje podupirete intervenciju, kada su empirijski dokazi u suprotnosti s takvim pristupom?

Središnji bankari i ekonomisti na državnim jaslama uvjetovani su da vjeruju kako država može popraviti navodne nedostatke slobodnog tržišta. Nadalje, političari će uvijek preferirati izbor onih savjetnika koji promoviraju državne intervencije u gospodarstvu, a protiviti se onima koji se zalažu za tržišna rješenja. Kao opravdanje za intervencije najčešće navode da je nepravedno da obični ljudi budu izloženi nesigurnosti i brutalnosti slobodnog tržišta kada njegovi rezultati odu u krivom smjeru. Ako mislite da je to što govore istina, vratite se na prvo pitanje. Toliko im je stalo do običnih ljudi.

6. Razlika između nacionalsocijalizma i komunizma je u načinu kontrole stanovništva. Dok ih je nacionalsocijalizam kontrolirao kroz propise i pravila, komunizam je to činio kroz oduzimanje imovine. Ne bi li današnje vlade trebale biti zabrinute što provode ekonomske politike fašista?

Ovaj argument najbolje je koristiti za podbadanje ljevičarskih novinara. U vrijeme kandidature Tonya Blaira 1990. godine, Laburistička stranka izbacila je točku 4. iz svojega ustava – predanost države da prisvoji sredstva za proizvodnju. Od tog trenutka, britanski socijalizam koristi politiku regulacije kao sredstvo državne kontrole. Nitko ozbiljan ne spominje ovu promjenu kao nužnu da bi laburisti uopće postali ozbiljan protukandidat za preuzimanje vlasti.

7. Tvrdite da ste socijalist, no ipak prezirete komunizam. Nije li socijalizam zapravo samo blaži oblik komunizma? Objasnite mi po kojim se ekonomskim kriterijima, osim po stupnju kontrole, razlikuju ove dvije ideologije?

Korijen ovih problema je u socijalističkoj kalkulaciji. Dokazano je, bez ikakve sumnje, da država ne može efikasno organizirati proizvodnju ili odrediti cijene proizvoda. Socijalisti često misle da neuspjeh državnog upravljanja ekonomijom u komunizmu ne vrijedi i za moderni socijalizam. Tvrde da je današnji socijalizam utemeljen na učenju Isusa Krista te da nije povezan s bezbožnim komunizmom Lenjina i Mao Ce-tunga. Dok to tvrde, ne primjećuju činjenicu da je miješanje države u gospodarstvo problem ovih ideologija.

8. Keynesijanci vjeruju da je deficitarno trošenje nužno kako bi potaknulo gospodarstvo kada slobodno tržište zakaže. Ako je u tim trenucima slobodnom tržištu potrebna pomoć vlade , zašto to pravilo ne vrijedi i u uobičajenim vremenima?

Deficitarno trošenje gotovo se uvijek predstavlja kao pokušaj rješavanja dosadašnjih problema koji su nastali zbog pogrešnih državnih politika. Najčešće je riječ o kreditnom bumu koji se razvio uz blagoslov središnjih banaka. Iako bi deficitarno trošenje nekome moglo zvučati kao dobar odgovor na recesiju i povećanje nezaposlenosti, zapravo država na taj način samo akumulira dosadašnje greške u upravljaju ekonomskim sustavom. Svrha ovog pitanja je razotkrivanje deficitarnog trošenja kao političkog poteza koji nema uporište u ekonomskoj teoriji.

I posljednje, kraljevsko pitanje.

9. Ako su ovi znakovi financijskog neuspjeha toliko očiti, zašto ih nitko nije primijetio?

Ovo je poznato pitanje koje je Kraljica Elizabeta postavila profesorima na Londonskoj školi ekonomije o simptomima koji su prethodili financijskoj krizi 2008. godine. Rezultat postavljanja tog pitanja bilo je okupljanje najpoznatijih britanskih ekonomista, koji su nakon sedam mjeseci organizirali okrugli stol da bi zajedno odlučili koji je najbolji odgovor na ovo pitanje. Da, dobro ste pročitali – sedam mjeseci. Odgovor je glasio: “Izračuni rizika najčešće su bili ograničeni samo na određene dijelove financijskog sustava. Iako su ih izvodili najbolji matematičari u državi i inozemstvu, često su iz vida gubili širu sliku”. Ovo je javno priznanje da makroekonomisti nisu bili u stanju vidjeti širu sliku problema. Ovim je odgovorom riječ “makro” izgubila na značenju.

Izvor: www.goldmoney.com/research/goldmoney-insights/out-of-the-mouths-of-babes

Kolumnu preveo i prilagodio: Matija Gavrilović