Nadasve neobični načini funkcioniranja gospodarstva i države, koji nemaju apsolutno ništa zajedničkoga sa zdravom pameću, predstavljaju izvrstan indikator da vam je zlato u životu doista prijeko potrebno. Kao zalog za budućnost i jamstvo sigurne starosti.
Vozim se u autobusu jedne od najjačih privatnih prijevozničkih kompanija u Hrvatskoj (nisu u blokadi). Sjedim na prednjem lijevom sjedalu odmah iza vozača, a na desnom sjedi vozačev prijatelj. Ja šutim, oni razgovaraju. O ekonomiji. Vozač ne ide na godišnji. Planira cijelo ljeto voziti autobus kako bi dodatno zaradio. I zatim kaže: “Ah, lako je tebi, ti si u državnoj službi.”
On sebi plaća plaću
Prijatelj se ljuti. “Nisam ja u državnoj službi. Ja sam u gradskoj službi. To nije isto.” (“Naše plaće su veće”, objašnjava. To kao zato nije isto. Užas!)
“Ma isto je to. I tebi i njima ja plaćam plaću”, objašnjava vozač.
“Da, istina. Plaćaš, da, da.”, priznaje prijatelj i razmišlja kako da odgovori. Nije mu pravo, najradije bi da vozač to nije spomenuo. Jer činjenica jest. Kad se sve skupa zbroji i oduzme, doista je vozaču na grbači. A onda se sjeti! Pa da! Prijatelj vozač nije baš sasvim u pravu!
“I ja isto! I ja isto sebi plaćam plaću!”, kaže prijatelj iz gradske službe.
Hoće reći da i on plaća sve poreze i doprinose, baš kao i vozač.
Prelijevanje iz šupljeg u prazno
Nisam to više mogao slušati. Vozač autobusa jedne od najvećih privatnih prijevozničkih tvrtki u Hrvatskoj svaki mjesec zaradi 8000 kuna. Pola od toga iznosa, preciznije 4000 kuna, odlije se u državni, pardon, gradski proračun kako bi njegov frend mogao dobiti plaću. S obzirom da mu prijatelj ima bruto plaću od 10 tisuća kuna, još dva i pol vozača moraju mjesec dana raditi kako bi prijatelja nahranili.
4000 + 4000 + 2000 = 10.000. Jasno?
I sad zamislite ovaj apsurd. Od tih 10 tisuća bruto koji su dva i pol vozača pod prijetnjom zatvora izdvojili za svog prijatelja, prijatelj polovicu uplaćuje natrag državi u obliku poreza i doprinosa! I to je kao savršeno normalno i logično!
Zavod za statistiku Republike Hrvatske vjerno će spomenute transakcije zabilježiti kao regularni prihod državnog proračuna:
4000 + 4000 + 2000 + 5000 = 15.000. To se zove prelijevanje iz šupljeg u prazno.
I još će u bruto društveni proizvod (“povećanje hrvatskog bogatstva”) uračunati i plaću prijatelja iz gradske službe.
8000 + 8000 + 4000 + 10.000 = 30.000.
A sve je počelo od plaće dva i pol vozača. Neću vam više računati.
Suludo i bezumno
Zašto suludo i bezumno oduzimati vozačima 10 tisuća kuna, ako bi gladnoga prijatelja iz državne, pardon, gradske službe mogli nahraniti s 5 tisuća? Vozači bi imali veće plaće, a prijatelj ne bi imao manju, samo kad on ne bi morao plaćati potpuno apsurdan porez i doprinos na vlastitu plaću koju ionako prima iz proračuna.
Ali ne. “Svi smo jednaki pred zakonom. Svi moraju plaćati porez.” A i statistički bi zavod mogao pokazati neke bitno manje napuhane i mnogo realnije brojke proračunskih prihoda i “bruto društvenog proizvoda”. No, manje brojke političarima se ne sviđaju.
Ovaj ekonomski teatar apsurda ne može trajati još dugo. Bez obzira radili vi u prijevozničkoj firmi ili u državnoj, pardon, gradskoj službi, pripremite se za dan kada u privatnim tvrtkama koje pune proračun više neće biti zaposlenih. Ne računajte na neke nove, mlade vozače koji pune mirovinski fond dok vi budete u penziji.
Zar umjesto toga ne bi bilo bolje da se svi lijepo zaposlimo u državnoj službi?