Kolumnu piše: Matija Gavrilović
Svijet se još nije u potpunosti oporavio od financijske krize iz 2008. godine, a sve je više naznaka da nas čeka nova.
Početak godine obilježili su problemi na burzama koji su se munjevito proširili iz Kine na ostatak svijeta. Uz pad vrijednosti dionica, problemi su zahvatili i naftu, čija je vrijednost u jednom trenutku pala ispod 30 američkih dolara po barelu. Dok sve strmoglavo pada, vrijednost zlata raste. U prvih mjesec dana 2016. vrijednost plemenite žute kovine porasla je više od pet posto.
Mnoge je ova vijest usrećila, no ne i Republiku Hrvatsku, odnosno našu središnju banku. Naime, Republika Hrvatska je, uz Norvešku, jedina zemlja u Europi koja nema vlastite zlatne rezerve. Nemamo ih od 2001. godine, kada je Hrvatska narodna banka, procijenivši da nam zlato nije potrebno, prodala sve svoje zlatne rezerve – ukupno 13,127 tona.
U vrijeme kada smo prodavali zlato, jedna unca žute kovine vrijedila je 277,78 američkih dolara. Hrvatska je tada od prodaje zaradila oko 777 milijuna kuna. Prošlo je petnaest godina, a danas jedna unca plemenite žute kovine vrijedi približno 1120 američkih dolara. Da smo to zlato sačuvali do danas te ga kojim slučajem sada odlučili prodati, od prodaje bismo zaradili oko 3260 milijuna kuna – gotovo dvije i pol milijarde kuna više. Za državu u gospodarskim problemima kao što je Hrvatska, ovo je prilično velik gubitak.
Središnje banke zlatom se štite od potencijalne financijske krize
Središnje banke diljem svijeta već nekoliko godina gomilaju zlato, ponajviše banke Kine, Rusije, Kazahstana, odnosno, zemalja u tranziciji. Uz ubrzano kupovanje zlata od strane tranzicijskih zemalja, mnoge razvijene države, predvođene Njemačkom, odlučuju se za repatrijaciju zlata – povratak zlatnih poluga u domovinu.
Središnje banke na taj način žele osigurati svoje rezerve za slučaj da se politička situacija u svijetu pogorša, budući da je zlato zaštitna aktiva. Nakon lošeg početka godine na burzama diljem svijeta, sve češće se spominje nova gospodarska kriza. U ovakvoj atmosferi zlato je kao jamac dugoročne stabilnosti ponovno aktualno. Dok središnje banke ostalih država brinu o dugoročnoj sigurnosti i povećavaju svoje zlatne rezerve, mi očito imamo potpuno povjerenje u vlastite devizne rezerve, odnosno u papirnati novac tih istih država.
Hrvatska narodna banka održava stabilnost tečaja kune prema euru. Naime, većina kredita na domaćem tržištu denominirana je u eurima. Tržište kredita u Republici Hrvatskoj doživjelo bi slom kada bi tečaj eura naglo porastao u odnosu na hrvatsku kunu. Novootisnute eure koji ulaze u Hrvatsku naša središnja banka otkupljuje te ih sprema u svoje devizne rezerve. Europska unija od siječnja 2015. godine provodi politiku kvantitativnog popuštanja (eng. “quantitative easing”), odnosno slabljenja vrijednosti domicilne valute. Svakog mjeseca u sustav puštaju novih 60 milijardi eura.
Da bismo otkupili europski papirnati novac čija vrijednost konstantno slabi, Hrvatska narodna banka tiska dodatne količine vlastitog papirnatog novca, hrvatskih kuna. Kupovanjem te čuvanjem eura u našim deviznim rezervama mi zapravo uvozimo i inflaciju te valute. Svakog mjeseca zbog inflacije eura gubimo određeni postotak vrijednosti naših rezervi. Kada bismo eure iz devizne rezerve pretvorili u zlatne poluge, smanjili bismo ovisnost o Europskoj središnjoj banci i njihovim političkim odlukama. Kupnjom zlato izbjegli bismo i gubitke koji nastaju zbog inflacije eura.
Krpanje proračuna važnije od dugoročne stabilnosti
Detalji oko prodaje hrvatskih zlatnih rezervi nisu bili poznati široj javnosti gotovo petnaest godina. Tek je u svibnju prošle godine, na pitanje saborskog zastupnika Gorana Marića, Vlada u pismenom odgovoru obrazložila razloge prodaje hrvatskih zaliha zlata. Prodaju zlatnih rezervi iz Vlade pojašnjavaju time što Hrvatska narodna banka u vrijeme prodaje nije bila zaštićena u slučaju pada vrijednosti plemenite žute kovine.
Osim toga, navode da je nemoguće predvidjeti kretanje cijene zlata, dok se to može ostvariti kod ostalih instrumenata. Napominju i da je volatilnost cijene žutog metala previsoka za standarde njihovog portfelja, no ovaj dio odgovora Vlade naročito je zanimljiv: “Nadalje, eventualna dobit ostvarena mogućim porastom cijene zlata ide direktno u Kapital HNB-a i nije uplativa u državni proračun, dok se zarada po kuponima i kamatama na depozite te obveznice, kao i realizirana zarada po ulaganjima u instrumente s fiksnim prinosom može uplatiti u državni proračun”.
Zlato u deviznim rezervama ima ulogu očuvanja dugoročne stabilnosti, no u našoj državi nitko ne stigne niti razmišljati o nečemu dugoročnom. U Republici Hrvatskoj proračun je primarni problem, a dok se nove proračunske rupe budu svakodnevno pojavljivale, uvijek će biti potrebno “izmišljati” i nove novce koji se ipak mogu uplatiti u državni proračun. Novim novcem riješili smo kratkoročne probleme, no time smo zapravo žrtvovali dugoročnu sigurnost.
Kada se već nalazimo u situaciji da naša država ne posjeduje zlatne rezerve, svaki bi pojedinac trebao početi razmišljati o stvaranju vlastitih. Ako zakaže današnji monetarni sustav temeljen na papirnatom novcu i uzajamnom povjerenju, ulaganje u vlastite zalihe zlata preko noći će postati najisplativija investicija.
