Foto: Dennis Tanay, Flickr
Grčki problemi s javnim dugom dobro su poznati. No, manje je poznata zabrinjavajuća činjenica da je Grčka samo vrh ledenoga brijega.
A za to imamo mnoštvo upozorenja, uključujući, primjerice, nedavno smanjenje boniteta španjolskim i portugalskim državnim obveznicama. Oglasivši rizik, bonitetne su agencije poslale nedvojben i jasan signal. Svijest o riziku što ga nosi posjedovanje državnih obveznica sve će više rasti, i to s punim pravom.
Otrežnjenje
Izvještaj što ga je prošloga mjeseca objavila Banka za međunarodno namirenje (the Bank for International Settlements) pod nazivom “Budućnost javnoga duga: perspektive i posljedice”, donio je nekoliko iznenađujuće izravnih i otrežnjujućih zaključaka.
Taj izvještaj otvoreno kaže na početku:
“Otkako je započela financijska kriza, razina javnoga duga industrijaliziranih zemalja dramatično je povećana. I pri tome je izvjesno da će on nastaviti rasti u doglednoj budućnosti.”
Nakon podrobne i dobro zasnovane analize kompletirane obuhvatnom dokumentacijom, Banka za međunarodno namirenje vrlo se pažljivo prošetala kroz političko minsko polje, nedvojbeno svjesna činjenice da bi je i najsitnija greška u izražavanju mogla dovesti do otvorenoga prijekora njezinih utemeljitelja, a to su zemlje i središnje banke svijeta koje daju sredstva za njezino funkcioniranje.
Svaka čast!
Unatoč tome, svaka čast Banci! U svome izvještaju ona nije ostavila ni trunku sumnje o tome koja je njezina pozicija s obzirom na situaciju, zaključujući izvještaj sljedećom oštrom ocjenom:
“Prvo, fiskalni problemi kojima se suočavaju industrijalizirane zemlje veći su nego što se to može iščitati iz službenih brojki o dugovima… Bez obzira koliko je zastrašujuće razmišljati o povećanju javnoga duga na više od 100 posto bruto društvenoga proizvoda, još veća opasnost leži u sve bržemu starenju populacije. Nepokrivene obveze koje nastaju na taj način goleme su i rastu… Nakon doživljene financijske krize, trend rasta proizvodnje u budućnosti najvjerojatnije će biti trajno niži od iznosa koji su bili projicirani samo nekoliko godina ranije. Kao posljedica, državni će prihodi biti niži, a rashodi viši, što će uravnoteživanje učiniti još mnogo težim…
Drugo, golemi javni dug ima značajne financijske i stvarne posljedice. Nedavni oštar rast premija na rizik dugoročnih obveznica što su ih izdale neke industrijalizirane zemlje sugerira da tržište više ne smatra državni dug niskorizičnim…
Treće, navodimo kako postoji rizik da će trajno povećane razine javnoga duga smanjiti akumulaciju kapitala, rast produktivnosti i dugoročni potencijal rasta…
Konačno, dogoročna fiskalna neravnoteža koja se nazire predstavlja značajan rizik za buduću monetarnu stabilnost… Nestabilna dinamika duga može dovesti do povećanja inflacije, izravne monetizacije duga, te iskušenja da se smanji stvarna vrijednost državnoga duga kroz povećanu inflaciju.” (Izvor: http://www.bis.org/publ/work300.pdf)
Uništenje inflacijom
Molim vas, pročitajte ponovno ovaj zadnji odlomak o značajnome riziku za monetarnu stabilnost. Drugim riječima, države neće rezati troškove i uravnotežiti svoje proračune. One će se umjesto toga jednostavno osloniti na svoje središnje banke, i tiskat će, tiskati, tiskati. Svi koji posjeduju državne obveznice dobit će natrag svoje eure, dolare i funte u punome iznosu, no te će valute imati samo djelić današnje kupovne moći. Ostatak će biti uništen inflacijom.
Uvijek sam se čudio zašto ljudi – nakon što plate 40 i više posto svoga dohotka državi u obliku poreza – ostatak koji su uspjeli uštedjeti ulažu u državne vrijednosne papire. Nadalje, oduvijek mi se činilo bizarnim da ljudi te papire zatim nazivaju “nerizičnima”, bez obzira na činjenicu da u našem stvarnome i nesavršenom svijetu ništa nije bez rizika. To je zagonetka sa samo jednim objašnjenjem – riječ je o iracionalnosti. Takvom smo ponašanju već bili svjedoci ranije.
Duh napuhanoga balona
Takvo je ponašanje odvelo beskrajne gomile ljudi u kupnju internetskih dionica. Takvo je ponašanje dovelo ljude da na kredit bez razmišljanja kupe drugu ili treću nekretninu u nizu, u očekivanju da će ih zatim ubrzo nekome prodati uz golemi dobitak. Takvo je ponašanje dovelo bankare da bez razmišljanja nakupuju hrpu vrijednosnica zasnovanih na kreditima za nekretnine, a sve u uvjerenju da vrhunski bonitet tih vrijednosnica znači da one ne nose baš nikakav rizik. Zajedničko svojstvo svih tih maničnih ponašanja jest da se one čine pod utjecajem “duha napuhanoga balona”. To ponašanje nije vođeno racionalnim razmišljanjem, nego slijepom, emocionalnom reakcijom poput one kada koljena zaklecaju. I sve se to danas opet ponavlja s javnim dugom, uz jednu razliku.
Svi ranije spomenuti primjeri “napuhanoga balona” su iza nas, dok je tzv. “nerizični” balon državnoga, odnosno, javnoga duga tek nedavno počeo pucati.
Što učiniti?
Znakovi toga pucanja svuda su oko nas. Island, Dubai, Latvija, Grčka, uz Portugal i Španjolsku koje samo što ne puknu, te uz Veliku Britaniju i Sjedinjene Države, i većinu drugih zemalja koje se pomaljaju na horizontu. Kriza javnoga duga (koja zapravo predstavlja latentnu krizu bankarstva zato jer su se banke natrpale bezvrijednim papirima što su ih izdale prezadužene države) zapravo predstavlja bure baruta. A fitilj je već zapaljen. Što nam dakle valja učiniti? Što smo u mogućnosti učiniti?
Odgovor je jednostavan. Posjedujte fizičko zlato umjesto nečijega obećanja. Njegova povijest kroz stoljeća jasno pokazuje da je zlato krajnje sigurno utočište. Zlato je najbolji način za izbjegavanje rizika treće strane, što je strahovito važno upravo danas, u trenutku dok napuhani balon državnoga duga nastavlja otkrivati tvrdu realnost da su države diljem svijeta zapravo u bankrotu, ili još jasnije, da je napuhani balon upravo u procesu pucanja. Investitori koji posjeduju državne obveznice počinju tražiti izlaz. A kao posljedica toga jest činjenica da svi trebaju zlato više nego ikada.
