Evo male anegdote koju Peter Hambro, dugogodišnji zagovornik zasluga zlata kao zalihe vrijednosti i sredstava razmjene, voli ispričati. Inače, on je jedan od osnivača Petropavlovsk plc-a, tvrtke za iskopavanje zlata u Rusiji.

Ogroman porast cijene zlata kroz povijest

Krajem šezdesetih, njegov rođak Jocelyn Hambro pozvao je Njezino Veličanstvo Kraljicu Engleske na ručak u Hambros Bank u gradu i želeći prirediti mali šou, okupio je gomilu zlatnih poluga u vrijednosti od milijun funti (1,8 milijuna dolara). Bila je to hrpa zlata, zauzimajući cijeli kut sobe. Ali ovdje je poanta. Da danas ponovite istu vježbu, isti milijun funti kupio bi vam manje od dvije veće poluge od 400 unci. Toliko je u međuvremenu porasla cijena zlata.

Ipak, možda kontraintuitivno, ovo vam zapravo govori manje o privlačnostima zlata kao ulaganja, nego o načinu na koji je vrijednost funte i gotovo svih ostalih fiat valuta u tih nekoliko godina nagrizana razaranjem inflacije. Ove dvije stvari su suprotne strane istog novčića (kao što je i bilo). Zlato je uglavnom zadržalo vrijednost u odnosu na cijenu svega ostalog, ali suverene valute nisu.

Sredstvo obrane bogatstva

Upravo taj izračun potiče trenutnu pomahnitalu potražnju za zlatom i posljedično gotovo udvostručenje njegove cijene tijekom prošle godine na gotovo 2.000 američkih dolara za uncu. U nesigurnim vremenima zlato dolazi na svoje kao sredstvo obrane bogatstva. Tijekom posljednjih 50 godina dolarska cijena zlata porasla je 54 puta. Po Hambrovom mišljenju, nema razloga da se to ne bi ponovio tijekom sljedećih 50.

Očekivali biste da će Hambro, samopriznata “zlatna buba“, koji je predsjedao nizom pothvata za vađenje zlata, razmišljati o svojoj knjizi. Ali mnogi drugi očito razmišljaju na isti način. Sada je relativno uobičajeno da super-bogati pojedinci barem mali dio svog bogatstva ulože u zlato.

Trenutak “kad novac umre“

Nazovite to policom osiguranja od trenutka “kada novac umre”. Kao što stoji u naslovu briljantne povijesti weimarske hiperinflacije Adama Fergussona. Malo bi ozbiljnih ekonomista pomislilo da je ponavljanje ovog monetarnog sloma moguće u današnjim naprednim ekonomijama, koje sve imaju snažne institucionalne okvire za zadržavanje inflacije. Ali više-manje svugdje, devalvacija valute sada je uobičajena da se pomogne u plaćanju rastućih troškova krize COVID-19 i to je zvono za uzbunu.

Već vidimo neko popuštanje režima ciljanja inflacije, ne samo od strane Federalne rezerve u Sjedinjenim Državama, koja je prošlog mjeseca najavila da će do sada ciljevi pune zaposlenosti imati prioritet i da će u budućnosti ciljati “prosječnu inflaciju”, a ne kotrljajuću metu. To bi omogućilo da inflacija tijekom određenog razdoblja bude nešto iznad cilja, a da pritom nužno ne potakne rast kamatnih stopa.

Presudno je što Jay Powell, predsjednik Feda, nije precizirao vremenski okvir za takvo usrednjavanje, što bi mu, teoretski, omogućilo da izvede isti trik kao i Gordon Brown sa svojim zloglasnim fiskalnim pravilima. U Brownovom slučaju cilj je bio uravnotežiti trenutnu potrošnju kroz ciklus. Stalnim produljivanjem očekivane duljine ciklusa, politički težak zadatak vraćanja potrošnje i poreza u ravnotežu mogao bi se odgoditi na neodređeno vrijeme. Kao što znamo, to nije dobro završilo.

Zaštita od obezvrijeđenog dolara

Nisu samo bogati oni koji koriste zlato kao sredstvo zaštite od obezvrijeđenog dolara. Kineske vlasti već nekoliko godina neprestano povećavaju svoje rezerve zlata, što je rezultiralo masovnim prijenosom metala sa Zapada na Istok. Tijekom posljednjih dvadeset godina, kineske rezerve zlata porasle su pet puta u količinskom iznosu na 1.948 tona po posljednjem brojanju. Njihova vrijednost još uvijek je zabrinuta zbog kineskih zaliha američkih obveznica, ali jaz se brzo smanjuje.

Čini se da Kina na zlato gleda kao na pouzdaniju okladu od američkog državnog duga. To ne bi uopće trebalo iznenaditi, s obzirom na masovno nakupljanje američke zaduženosti. Daljnjih 1 bilijun američkih dolara fiskalnog ekspanzionizma sada je udaljeno samo nekoliko tjedana od odobrenja Kongresa, a velik dio vjerojatno će financirati tiskanje novca Federalnih rezervi.

Prodavanje zlatnih rezervi

Velika Britanija još uvijek posjeduje 310 tona zlata, gomilanih u trezorima Banke Engleske. Ipak, moglo bi ga biti i mnogo više, ali za Browna na prijelazu stoljeća odlučnost da se diverzificira od “barbarske relikvije” – kako je John Maynard Keynes slavno nazvao plemeniti metal – u košaricu fiat valuta.

To je zasigurno pomoglo spasiti brojne banke s ruševnih kratkih pozicija u metalu, a Kina je značajno proširila vlastite rezerve po cijenama koje su se kasnije pokazale srušenima, ali pod znatnim troškovima za nacionalno bogatstvo. Gubitak na prodaji kad se prosudi prema današnjoj povišenoj cijeni iznosi oko 10 milijardi funti. Moglo bi se reći da je to bila donekle skupa pogrešna procjena.

Zapravo nije toliko loše koliko se čini, jer zlato nema kamatnu stopu. Složene kamate zarađene na alternativne vrijednosne papire znatno smanjuju pretpostavljenu veličinu gubitka. To je još jedan razlog zbog kojeg se zlato vratilo u korist. Kad je sav novac u osnovi postao besplatan, zlato s višegodišnjim dohotkom jednako je dobro kao i bilo što drugo.

I da budemo pošteni, Velika Britanija u to vrijeme nije bila jedina zemlja koja je prodavala svoje zlatne rezerve. Australija, Nizozemska, Belgija, Argentina – mnoge su zemlje usvojile isto tisućljetno gledište da je zlato povijest, s malo ili nimalo mjesta u globaliziranom monetarnom sustavu.

Na jednoj su razini  bili u pravu. Gotovo da bi bilo nemoguće da se današnji svijet vrati zlatnom standardu, čak i ako se vezanje država u ono što bi zapravo bilo režim fiksnog tečaja više ne smatra dobrom idejom. Ako euro smatramo jednom od takvih reinkarnacija sličnih zlatnom standardu, možemo početi cijeniti nedostatke zlata kao međunarodnu valutu.

Gubitak povjerenja u fiat valute

Kako god; činjenica je da zlato nastoji održavati svoju vrijednost tijekom vremena. Nacionalne valute, nagrizene inflacijom i političkim manipulacijama, to ne čine.

Kako to biva, zlato nije najstarija valuta na svijetu. To je srebro, za koje je Juda Iskariotski u 30 komada izdao Isusa Krista. No, za razliku od srebra, zlato ne oksidira, njegov omjer vrijednosti i mase znatno je veći, što ga čini jeftinijim za skladištenje i transport, a održava trajnu privlačnost i mističnost u kulturama koje niti jedan drugi metal ne može zapovijedati.

Rast cijene zlata odražava, prije svega, gubitak povjerenja u vrijednost fiat valuta, za što trenutno postoji dobar razlog. No, da bi žuti metal zaista došao na svoje, potrebno je dulje razdoblje relativno visoke inflacije. Slično onome što se dogodilo sedamdesetih nakon što su SAD izbacile zlatni standard i predsjednik Nixon se učinkovito odlučio za tiskanje novca i inflaciju zbog povećanja poreza zbog Vijetnamskog rata.

Trenutno je stajalište predsjedavajućeg konsenzusa i dalje suprotno – da idemo u veliku deflaciju. Najmanji način rješavanja velikog duga je napuhavanje. Tko zna; “zlatne bubice“ možda su zapravo nešto predosjetile.

Izvor: www.telegraph.co.uk