Kolumnu piše: Matija Gavrilović
Ulaganje u digitalno, virtualno ili papirnato zlato ulagačima može donijeti kratkoročne profite, no njegova svrha nije očuvanje dugoročne sigurnosti. U slučaju da gospodarska kriza uzme maha i da se temelji svjetskog monetarnog sustava zatresu, samo će fizičko zlato zadržati svoju vrijednost.
Iako mnogi smatraju da je posjedovanje zlata na papiru ili u digitalnom zapisu sigurno, u trenutku raspada monetarnog ili financijskog sustava, cijela investicija može nestati preko noći. Institucije koje jamče sigurnost virtualnih uloga bit će najviše pogođene krizom, a samim time će i njihova, odnosno imovina investitora biti ugrožena.
Papirnato zlato samo je slovo na papiru
Razvojem tehnologije stvorene su nove mogućnosti ulaganja u plemenite metale. ETF-ovi (eng. Exchange Traded Funds) najčešći su oblik ulaganja u “papirnato” zlato. Moguće ih je kupiti putem brokerskih kuća. To su zapravo dionice kompanija koje ulažu u zlato, odnosno dionice čija je cijena vezana uz vrijednost plemenitog žutog metala. Uz njih, na tržištu je prisutno još nekoliko oblika virtualnog zlata.
Digitalno zlato i bankovni računi u zlatu ulagačima daju mogućnost ulaganja u plemenitu žutu kovinu otvaranjem računa u bankama. Zlato se fizički i dalje nalazi u sefovima banaka te u slučaju propasti monetarnog sustava lako može propasti i vaš ulog. Još jedan sve popularniji oblik ulaganja jest ulaganje u dionice rudarskih kompanija. Kupnjom tih vrijednosnih papira, investitori zapravo ne kupuju rafinirano, oblikovano zlato spremno za puštanje na tržište, nego neiskopano zlato u zemlji. Svi ovi načini ulaganja u žuti metal mogu donijeti profit ukoliko cijena zlata poraste, no nedostaje im bitna karakteristika ulaganja u plemenitu žutu kovinu – dugoročna sigurnost i stabilnost.
Obećanje – ludom radovanje
Ako je cilj ulaganja profit na kratkoročnom rastu cijene plemenitih metala, ulaganje u gore navedene oblike papirnatog zlata nije loša opcija. Problem kod spomenutih oblika ulaganja jest u tome što investitor zlato “ne drži u ruci”. Zlato, koje na papiru pripada ulagaču, pod fizičkom je kontrolom neke treće strane. Investitor posjeduje samo obećanje banke, neke druge financijske institucije ili rudarske kompanije da će, kada on to poželi, moći podići svoj ulog.
U slučaju problema u bankarskom sektoru, postoji mogućnost da ulog bude izgubljen, jednako kao i u slučaju ulagača koji su ulagali u dionice ili posjedovali štednju u valutama prije bankovnog ili dioničkog kraha. To se u financijskom žargonu naziva “rizik treće strane”. Ako propadne samo jedna institucija koja se bavi prodajom “papirnatog” zlata, vjerojatno neće biti problema po cijeli sustav. Ukoliko se više njih istodobno nađe u problemima, tada postoji znatna mogućnost da kupci neće dobiti niti svoj ulog, a kamoli mogući profit.
Jedan od razloga zašto investitori kupuju zlato jest i taj da bi se osigurali od mogućeg kraha monetarnog sustava. U slučaju velike financijske krize, fizičko zlato jamac je sigurnosti. “Papirnato” zlato u tim trenucima postaje samo prazno obećanje.
