Foto: Boykung, freedigitalphotos.net
Prema podacima što ih je nedavno objavila Banka za međunarodno poravnanje (The Bank for International Settlements, BIS) iz Basela, od sredine 2009. do kraja 2010. godine ova je financijska institucija učetverostručila svoje zalihe zlata, uglavnom ih stekavši kroz proces razmjene zlata za valutu (currency/gold swaps).
U trećem kvartalu 2009. godine, naime, Banka za međunarodno poravnanje u svojim je zalihama držala nešto manje od 120 tona zlata, dok je u izvještaju koji pokriva četvrti kvartal 2010. godine navedeno da banka u zalihama posjeduje 500,7 tona ove plemenite kovine.
Špekulacije o zamjeni
Budući da se radi o međudržavnoj instituciji koja zapravo služi kao središnja banka svim središnjim bankama u svijetu, analitičari špekuliraju kako se rast zlatnih zaliha najvjerojatnije dogodio kao posljedica zamjene zlata za valutu s jednom ili više zemalja koje upravo prolaze kroz žestoku financijsku krizu. Špekulacije se javljaju prvenstveno stoga što ova institucija ne objavljuje podrobnije podatke o razmjenama, niti otkriva koje su zemlje, banke ili financijske institucije Banci za međunarodno poravnanje stavile na raspolaganje svoje zlato.
Poznata internetska destinacija Mineweb.com, posvećena zbivanjima na tržištu plemenitih i neplemenitih kovina, te njihovu rudarenju, u tekstu Drži li Banka za međunarodno poravnanje u posjedu grčko zlato? podgrijava špekulacije o tome da su možda Grčka, Portugal i Španjolska predale svoje zlatne zalihe banci, kao dio restrukturiranja državnoga duga, a u cilju izbavljivanja iz financijskoga škripca u kojem su se našle. Prema službenim podacima što ih prenosi Mineweb.com, krizom najpogođenija Grčka posjeduje 111,6 tona zlata, Portugal 382,5 tona, a Španjolska 281,6 tona, što ukupno iznosi 775,7 tona.
Miniweb.com također ističe da razmjena zlata za valutu u aranžmanu s Bankom za međunarodno poravnanje ne mora nužno značiti i prodaju zaliha plemenite kovine bilo koje od zemalja u financijskim teškoćama. No, u slučaju da se pojedina zemlja odluči na prodaju, dovoljno je da Banka iz Basela u svojim računovodstvenim izvještajima prebaci svoju imovinu iz pozicije “posuđeno” u poziciju “kupljeno”, pa da se stvarni transfer vlasništva doista i dogodi. S druge strane, središnje banke ne moraju nužno odmah zabilježiti takvu tranziciju, što im politički može olakšati nepopularnu prodaju.
